Gosti: 2
Bosna je zemlja izvora rijeka koje teku na sve četiri strane svijeta. I postojbina Dinaraca koji su se, tisućljećima razilazili na sve strane svijeta. Tko će iscrpiti izvor punjenjem boca čiste izvorske vode?
U sudbini našeg roda, posebno starosjediteljskih Dinaraca, Bosna je bila središnja zemlja ili, kako to navede u svom 'Pregledu povijesti hrvatskoga naroda', Dr Ferdo Šišić, 'jedna od tri banovine kraljevstva Hrvatske i Dalmacije' (ss. 135-6), ali i Banovina na kojoj je počeo s radom naš Hrvatski državni sabor (od 753), gdje su krunjeni naši prvi kraljevi) i gdje je ostao najčišći naš prekrasni jezik jer je bio neprekidno živ i u svjetovnim i u vjerskim stvarima.
Nemoguće je shvatiti povijest naše države, obnovljene (prema 'Kronici hrvatskih kraljeva' Grgura Barskog) na ruševinama Zapadnog rimskog carstva a da ne uzmemo u obzir Dioklecijanove "Panonske dijacese" koje su pokrile prostore prastare Panonije: od Jadrana do Dunava te od Alpa do tračkih prostora na istoku Balkanskog poluotoka. Uostalom, govoreći o našem najstarijem ustavu "Metodiosu", Grgur Barski izričito tvrdi da je Prvi Sabor svih naših plemena, županija i staleža, održan na polju Dalme, obnovio staru razdiobu po županijama i župama drevne zemlje banova - Panonije.
Doklecijanove "Panonske dijaceze" bile su, sve do Drugog vatikanskog koncila administrativna cjelina crkvene pokrajine Illyricum (v. kartu u debelom svesku "Šematizam Crkve u Jugoslaviji"). Dioklecijan je u ukupnost zemalja svoje ilirske domovine unio sve krajeve u kojima je opstao ilirski jezik. Katolička crkva je naš jezik u toku cijele svoje povijesti službeno nazivala 'lingua illyrica'. N.B. Uoči kanonizacije sv. Nikole Tavelića ispovijedio sam se u Bazilici Sv. Petra, u ispovjedaonici na kojoj je pisalo 'lingua illyrica'. Taj naziv našeg jezika nestao je nakon Titova posjeta Vaticanu, početkom 1971.
POSTOJANOST
Franački benediktinac Gottschalk, progonjen zbog svoje teze o 'predestinaciji', našao se je godine 853 na dvoru 'dalmatinskog kralja Terpimira' i spomenuo je (u svom djelu "De Trina deitate") svoje sudjelovanje u borbama između Trpimirove vojske s ostacima snaga Istočnog (bizantinskog) Rimskog carstva zakukuljenog u nekoliko enklava uz našu obalu (poput europskih enklava u Indiji, Kini itd.).
Hercegovački fratar fra Dominik Dr Mandić je u svojoj "Etničkoj povijesti BiH" (Rim, 1967) posebno poglavlje posvetio značaju Tropolja (Glamoč, Livno i Duvno) kao središnjeg imanja hrvatskih narodnih vladara, pa tvrdi: "Župa Hlivno bila je izravno vlasništvo hrvatskih vladara od najstarijih vremena. Imala je tvrdi grad Bistricu, koji se podizao povrh izvora istoimene rijeke u današnjem Hlivnu. Grad Bistrica bio je, prema tome, najstariji vladarski grad u BiH koji nam je do danas poznat" (s. 81). No, Bistrica je tek donji tok bujice Duman koji izvire iz istoimenog vrela. Taj naziv dolazi od općeg naziva Dalman. U Livnu je prije dvadesetak godina otkriveno nekoliko mauzoleja starih antičkih vladara Dalmana.
U povodu smrti kralja Zvonimira i efemerne vladavine zadnjeg potomka Trpimirovića, sinovac kralja Petra-Krešimira, Stjepana II., intrige Zvonimirove udovice madžarskog roda, Helene Lipe, koja je samu sebe proglasila krunskom nasljednicom i u to ime pridobila je na svoju stranu sjeverni ogranak hrvatskog plemstva na čelu s Petrom Gusićem, dok je južni dio ostao uz Petra Svačića, kao izravnog potomka najstarijeg roda Trpimirovića koji je ostao u gradu Livnu. I dan danas na početku desne obale Dumana taj gradski predio naziva se Svača. To je nekad bilo uže dvorsko područje kraljevske loze, a zanimljivo je, tu se je nalazio i prekrasni dvor posljednjeg livanjskog bega Firdusa (iz hrvatskog roda Rajačića).
Poznata je epopeja Petra Svačića, kao zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi', a svijest o pravu na svo područje zemlje starih Dalmana, ostala je živahna sve do trinaestog stoljeća. Naime, kad je Četvrta križarska vojna (Dandolo i Simon de Montfert) srušila i osvojila katolički grad Zadar, iz Livna je došao knez Domald Svačić s mnoštvom vrijednih ruku da - obnovi Zadar. Shvatljivo je što u Zadru glavna ulica nosi ime Kraljice Elizabete Kotromanićke (v. n.d.: Dr Šišić, str. 177).
Fra Dominik Dr Mandić je napisao dvije knjige o Bosni, jednu kao povijest Banovine a drugu kao povijest Crkve bosanskih krstjana. A iz onog najbitnijeg, u znanstvenom smislu, Bosna je jedina od tri banovine Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije koju Madžari nikad nisu uspjeli otuđiti od svoje tradicije. I Šubici Bribirski i Kotromanići su se pozivali na pravnu baštinu Trpimirovića kao glavni argumenat da odbiju Madžare od njihove opsesije da podvrgnu Bosnu 'kruni svetog Stjepana'.
Prvi nasrtaj na Bosnu počinje još za živoga Bana Kulina. Bosna je, kao središnja banovina, jedina imala Velike Banove, a Velika Banovina se je sastojala od Veležupa i župa. Najistočnija veležupa Velike Banovine Bosne bila je - veležupa Raška, tako nazvana po sjedištu u gradu Ras. I naziv 'ras' ima isto podrijetlo kao i nazivi 'ban' i 'župan', a znači 'redarstvo', tj sjedište administrativne uprave županije.
Zloguki rimski imperator Teodozije Veliki (378-395), rodom iz španjolske pokrajine Galicije, nije poznavao naše zemlje ni njihova prava, kad je, uoči svoje smrti odlučio ostaviti Imperiju svojim dvama sinovima - Arkadiju (istočni dio Imperije) i Honoriju (zapadni dio Rimske Imperije). Razlučnicu između dva dijela Rimske imperije, Teodozije je povukao uglavnom duž toka rijeke Drine. Tako je jedan dio Panonije strictu senso, ostao odvojen od matične zemlje. Obnovom cjelovitosti stare Panonije nakon raspada Zapadnog rimskog carstva, u Istočnom rimskom carstvu je ostala - veležupa Raška i istočni car je zadržao pravo da potvrđuje nove velike župane (magalou panuton).
U drugoj polovici dvanaestog stoljeća, kad je smrću svog prethodnika na položaj Velikog Župana Raške trebao doći Tihomir, njegov mlađi brat Stefan je ubio brata i uzurpirao položaj Velikog Župana. No, odmah u povodu crkvenog raskola, koji je počeo ustvari još za imperatora Heraklija, onog koji je u Istočno carstvo zapostavio latinski i uveo grčki jezik kao službeni jezik Istočnog carstva, pa sve do basileiosa Emanuela Komnena, tinjala je vatra između Grčke i Rimske crkve, dok nije došlo do teškog i trajnog crkvenog raskola u srpnju godine 1054. I taj crkveni raskol se je dogodio po - Teodozijevoj crti.
No, Raška je u vjerskim stvarima bila i dalje orjentirana prema Rimu. Dapače, kad je, upravo zbog svađa oko toga kojoj će Crkvi pripasti krajevi u kojima liturgijski jezik nije bio ni grčki ni latinski, nastala je grabežna manija oko - Bosne. Novi veliki župan Raške, bratoubojica Stefan Nemanja (rodom iz Kotora) zajedno sa svojim rođacima iz Zete i iz Huma, došao je na ideju da se obrati Papi u Rimu, i pod isprikom da Veliki Ban Kulin nije dobar katolik, tražio od Svete stolice da odobri i pomogne Nemanjin vojni pohod na Bosnu.
Papa Inocent III je to htio provjeriti i poslao je u Bosnu posebnog legata splitskog nadbiskupa Bernarda i papina kapelana Ivana de Casamaris-a. U toku Sabora na Bilinu Polju (kod Zenice) dne 08.04.2003. Papin legat nije našao u vjeri pripadnika Crkve bosanskih krstjana nikakve 'heretičke' nastranosti, i Nemanja je pretrpio neuspjeh sa svojim planom da se domogne položaja Velikog Bana Bosne i to - s obje strane Drine i na oba carstva odjednom! No, da bi smirio podozrivost Istočnog vladara basileiosa, Nemanja je uputio nakon krunjenja svog sina za kralja Raške, u Carigrad svog mlađeg sina Rastka kako bi kod carigradskog Patriarha uredio stvari na vjerskom planu Istočni Patrijarh je priznao Stefana Prvovenčanog kao kralja a u vjerskim stvarima dao je kršćanima njegova kraljevstva posebnu crkvenu autonomiju. Sjedeći na dvije stolice i ne samo na vjerskom planu, Raška je dobila svoju specifičnu crkvu - katoličku, ali istočnog obreda. Taj status zadržala je do dana današnjeg samo veležupa Zeta, odnosno Crna Gora.
U političkom smislu, Serbi koji su na Balkan došli iz zapadne Sibirije kao saveznici Avara (v. K. Porphyrogenet: 'De administrando imperio', cap. 29), su od prvog basileiosa, Heraklija dobili ratovima opustošeno područje u zaleđu Soluna, gdje su osnovali svoj temat Serblia i odakle su širili svoju vlast po okolnim zemljama - preko Makedonije, Donje Dacije, Dardanije i kasnije i Moesiji. No, kako je Carigrad priznao tu državu, Nemanjina vlast je, da bi i politički dobila status samostalnosti, morala svoju državu nazvati imenom - Serbija. To je, kako to zapisa Dr Šišić, u to vrijeme bila uopćena pojava za političko nazivlje država stvaranih na ruševinama Rimskog carstva (v. n.d.: Dr F.S., str 76).
N.B. Raška, istini za volji, nije bila nikad prije neka 'srpska zemlja', koju da bi nastanjivali etnički Serbi dospjeli s azijskih prostora. O tome je otvoreno i službeno pisalo 'Pravoslavlje', službeni organ Srpske Pravoslavne Crkve: "I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njinih stanovnika, da nam Država bude čvrsta i dugoveka. Sve je slično samo što je danas veće nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zećana, Humnjana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu, od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska narodna cjelina" ('Pravoslavlje' od 22.01.1970, čl. 'O svetom Savi').
Treba odati priznanje za poštenu objektivnost pisca ovih redaka u 'Pravoslavlju'.
Ovdje valja reći da je Nemanja skovao i novi plan - dobiti od Pape pristanak da svog sina Stefana okruni za kralja Raške. Papa je (u svađi s Bizantom) na to pristao i poslao kraljevske rekvizite za krunjenje Stefana Prvovenčanog kraljem Raške. Spomenimo ovdje da je jedan od najljepših manastira u raškoj projektirao i gradio franjevac, fra Vito iz Kotora, što dokazuje da su svi Nemanjići bili katolici istočnog obreda sve do donošenja 'Dušanova zakonika'.
Naime, u mnogim carstvima nastajale su i nestajale razne dinastije, ali opstanak carstava održavale su nove dinastije posvuda, pa tako i u Istočnom rimskom carstvu. N.B. Tzv. Bizantinci nikada sami sebe nisu nazivali 'byzantioi', nego uvijek 'romanioi'. Kad se je Bizant našao stiješnjen zbog prodora Turaka preko Mramornog more u otvorenoj nakani da zauzme Carigrad, došlo je do krize i s izborom novog imperatora na bizantski upražnjeni prijestol. Pa kako su srpski dvorski intriganti pratili razvoj događaja u Cargradu, uzeli su u obzir da je Stefan Dušan sin jedne od dvorkinja iz prethodne dinastije, došli su na ideju da Stefana Dušana ponude za - basileiosa u Carigradu. Naime, Stefan Dušan je oženio sestru bugarskog kralja Ivana Aleksandra i tim činom sklopio srpsko-bugarski savez s ciljem da svrgnu u Carigradu ondašnjeg basileiosa i dovedu na vlast slavensku lozu, odnosno da istočno rimsko carstvo postane - Slavensko carstvo. U povodu smrti basileiosa Andronika III Paleologa, nije se znalo tko ga treba naslijediti. Njegov stariji sin Ivan Kantakuzen jedva da je imao sedam godina, a u tradiciji Carigrada nikad jedno dijete nije krunjeno za vladara nasljednika. No, uz tog mladog nasljednika javio se je kao pretendent na prijestolje basileiosa Aleksis Apokaukos.
U tom neredu vojska saveznika Srba i Bugara je već došla do Soluna i išla je na Carigrad, u kojem je izbila pobuna. Carski dvor je spaljen i patrijarh je sebe proglasio vladarem u očekivanju mirnog rješenja dvorske 'revolucije'. Situacija se je smirila i Ivan je okrunjen za basileiosa kao Ivan V. No, nesposoban da odoli sve većim intrigama oko prijestola, Ivan odluci povući se u samostan.
U tom metežu srpski dvor je dodao sa svoje strane još jednu intrigu. Nakon što je Stefan Dušan dao u zatvoru zadaviti svoga oca Uroša III., on je proglasio srpskog arhiepiskopa Joanikija patrijarhom Srpske crkve, a ovaj je, u Skopju (po nekima Ohridu) okrunio Stefana Dušana za "cara Srbljem, Grkom, Bugarom i Arbanasom". Pa da bi mogao zasjesti na prijestolje basioeiosa u Carigradu, Dušan se je svečano obvezao da će vladati 'po grčkim običajima i zakonima'. No 'car Dušan' nije otišao dalje od makedonskih gradova Seresa i Prilepa gdje je i umro 1355 u 48. godini života. Od karikature tog 'carevanja' ostao je balast - neshvatljiv sadržaj 'Dušanova zakonika' i ponašanja Srba koji ga se i danas pridržavaju.
I u tom krucijalnom odnosu dogodilo se je ono što je Nemanjinu Kraljevinu Rašku definitivno ugasio, a da nije upalio plamen srpske dominacije u Bizantu. Tako se je ta šarolika nacija našla - i do dana današnjeg ostala - ni na Istoku ni na Zapadu. Samoj sebi svrha, ali uvijek opsjednuta nekom čudnom pretenzijom da su nositelji prava da osvajaju susjedne zemlje i prave carstvo koje je bilo i ostalo opsesivna manija - 'vascelom svetu daje lekcije iz vere', politike i morala.
Bez obzira što su se Nemanjići iskazivali duboko odani svetoj stolici u Rimu, Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve donio je, godine 6.857 (po istočnom kalendaru), godinu dana prije Dušanove smrti (godine 1354), "Zakon blagovernoga cara Stefana, leta 6857, indikt 2., na praznik Vaznesenja Gospodnjeg, meseci maja. 21 dan" - kraće 'Dušanov zakonik'.
Napomenimo još jednom, da je taj 'Dušanov zakonik' i dan danas na snazi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i da se sva stvarnost u Srbiji i oko Srbije (a u dvadesetom stoljeću i u svijetu događa po tim za naše vrijeme neshvatljivom kodeksu. Kako i zašto?
Bez obzira što je 'svetorodna dinastija Nemanjića' rođena iz krvi i održala se u Krvi (Nemanja je ubio svog brata, a 'car' Dušan pak svoga oca), srpski patrijarsi se smatraju pravim usmjeriteljima sudbine srpske i vjerske i svjetovne vlasti. Tu vladari, htjeli ne htjeli, igraju podređenu ulogu. I premda je Papa poslao u Rašku krunu i žezlo Nemanjinu sinu Stefanu Prvovenčanom, u 'Dušanovu zakoniku' stoji crno na bijelom, da je na teritoriju srpskih zemalja zabranjeno djelovanje katoličkim svećenicima, a onima koji odbiju prijeći na srpsku vjeru predviđene su drastične kazne. Cl. 6. 'Dušanova zakonika katoličku crkvu i njezine pripadnike naziva jednostavno "jeres latinska" (Čl. 7).
Ukoliko bi se ikoji pripadnik ikoje druge vjere nastani među pripadnicima srpske vjere, ima da mu se upeče žig na licu, i da se progna, a ako bi se sakrio da ga se - spali (Čl. 10). Inovjercima je zapovjeđeno da se odmah obrate na srpsku vjeru, inače ima 'da se kazni kako piše u zakoniku svetih otaca' tj. fizičkim mučenjem (da mu se odreže jezik i odsječe ruka (Čl. 26).
"Dušanov zakonik" je, još polovicom četrnaestog stoljeća!, imao i svoj "rasni zakon" uperen protiv Vlaha i Arbanasa (Cl.83). Ukoliko bi kroz neko srpsko selo prošao neki Arbanas, on se tu ne smije zadržati, a ako bi mu se itko pridružio, mora biti kažnjen. Nemilosrdne kazne čekaju i istočne bogumile, koje 'Dušanov zakonik' naziva Babuni. Samo spominjanje njihova imena ima biti sankcionirano novčanim kaznama (Čl. 86). Nitko u Srbiji ne smije imati veze sa strancima niti ih primiti u svoj dom, ako to car izričito ne odobri (Čl. 129).
Uzalud bi bilo tražiti ikakva objašnjenja ponašanju onih koji pripadaju Srpskoj crkvi a da se ne uzmu u obzir propisi iz 'Dušanova zakonika'.
Taj kodeks izuzima Srbe iz ukupnosti ljudskog roda. U procesu raspadanja Jugoslavije srpski teoretičari su sebe nazvali 'nebeski narod'. Vladika Lukijan je Srbe, uoči pada Vukovara 1991, nazvao 'svet narod' i izjavio da su 'sva dela njegova posvećujuća'. A prof. Dr Biljana Plavšić je išla tako daleko da je tvrdila da su Srbi 'genetički nekompatibilni s muslimanima'. Marksistički teoretik svjetskog glasa, Mihajlo Marković je izjavio, u studenom 1991, da 'Amerikanci ponižavaju Srbe kad ih prisiljavaju da žive zajedno s muslimanima u Bosni'. Srpska vjera kao da je i stvar teista i ateista...
U složenim odnosima opstojanja Srpske vjere i njihovih bogomolja u toku pet stoljeća otomanske dominacije, njihovo ponašanje bilo je raznoliko prema muslimanima i prema ostalim kršćanima. Živeći pomiješani s muslimanima i s onim Srbima koji su prešli na islam, oni su zadržali svoj ostracistički odnos samo prema katolicima. Pa i kad su se našli u izbjeglištvu po katoličkim zemljama, oni su svoju odbojnost prema narodu koji ih je ugostio pa i pomogao im da imaju svoje posebne bogomolje, i javno pokazivali. Dapače, duž granica Osmanlijskog carstva, oni su branili teritorij otomanske imperije.
Prilikom Druge bitke na Kosovu, 1448, Đurađ Branković je bio na strani Turaka, a njegova kćer Mara bila je u haremu Murata II. u Istambulu i te kako utjecajna osoba. On je čak zarobio vođu kršćanske vojske Sibinjanin Janka (Janos Hunyadi) i držeći ga u tamnici u Smederevu, tražio otkupninu od hrvatsko ugarskog dvora.
Posebno je zanimljiv slučaj Mihajla Latasa, ličkog pravoslavca i austro-ugarskog časnika, koji je, zbog krađe garnizonskog novca, prebjegao na - tursku stranu, dospio u Banjaluku i tu prešao na islam. Kad je bosanski musliman, Husein-Kapetan Gradašćević, 1850., digao bosanske muslimane na oružje da se riješi turskog zuluma i oslobodi od njihovog despotizma svoju domovinu Bosnu, Mihajlo Latas, koji je odlično poznavao austro-ugarsku vojnu taktiku i strategiju, prešao je na islam, Omer-paša, pa je dospio na čelo otomanskih vojnih postrojbi te udario jakom vojnom silom na bosanske ustaše. Kao nagradu za uspjeh u bratoubilačkom ratu, dobio je čin turskog maršala. N.B. Uz Omer-pašu pristali su hercegovački velikaši - Smail-aga Čengić i beg Stočanin.
Husein-Kapetan se je nadao pomoći svoje 'kršćanske braće' iz okolnih krajeva, posebno Slavonije, ali pomoći nije dobio. Kad je nakon sloma, prebjegao k svojoj 'kršćanskoj braći' u Slavoniju, koja je u svom istočnom dijelu bila odana Madžarskoj, kršćani su ga izručili Osmanlijama. Umro je slomljena duha i tijela u turskoj tamnici na Trapezuntu. Treba istinu pogledati s oba oka i shvati da su oni hrvatski krajevi koji su usvojili madžaronsku kulturu uvijek na Bosnu gledali - inokosno. Otkad je njemački vladar Fridrich III, godine 1448, da bi nesalomljivu Bosnu podvojio i podvojenu podvrgao svojoj vlasti svu Bosnu, on je, da bi oslabio kralja Tomaša, Stjepanu Vukčiću Kosači dao naslov "herceg od svetog Save", nakon čega je bosanska veležupa Hum prozvana Hercegovinom. U svim povijesnim kritičnim situacijama Bosna je bila najranjivija na svom jugo-istoku. No, usprkos svih nasrtaja i izdaja, Bosna je Bosnom postala, Bosna je Bosnom - ostala!
Ovdje imamo posve novi izraz - ustaše. Taj izraz nastao je još u četrnaestom stoljeću i to prije pada Bosne pod Turske. Kad je, naime, bosanski Veliki Ban, a zatim i kralj Tvrtko I. Kotromanić, sin kneginje bribirske, odlučio je da se otrese madžarske nasrtljivosti i stalnog tužakanja kod svete Stolice, da su pripadnici Crkve Bosanskih krstjana "heretici", on je stvorio veliku svehrvatsku Ligu protiv madžarskih nasrtljivaca i uzeo naslov 'kralja Hrvatske i Dalmacije'. Toj Tvrtkovoj Ligi pristupili su zagrebački ban Ladislav Lučenac, ban Ivaniš, Prior Vranski Palizna, zagrebački biskup, braća Horvat i niz plemića iz hrvatskih krajeva oko Bosne. Na madžarskoj strani bio je slavonski magnat Gorjanski. Taj podvig Tvrtkove Lige opisao je August Šenoa u svom romanu "Kletva" i u tom romanu je Šenoa nazvao pripadnike Tvrtkove Lige - ustašama. Naziv 'ustaša' pojavio se je u Bosni u vise navrata u toku njezine duge povijesti.
Ustaše su se masovno pojavile u Bosni i nakon sloma Ustanka Husein-kapetana Gradaščevića, posebno uoči Berlinskog kongresa. Na čelu pravoslavnih ustaša u Krajini bio je tzv. Petar Mrkonjić (budući srbijanski kralj Petar I. Karađorđević), a na čelu katoličkih ustaša bio je, uz franjevce Šarića i Kresu, i moj pradjed Ivan zvani Pandživuk. On je, u krajiškim šumama, gdje je vrvjelo od vukova, da ohrabri svoje suborce koji su se kretali uglavnom noću, golim rukama uhvatio vuka i - razvalio mu žvale. Oni koji su Ivana poznavali, tvrdili su da mu nitko nije smio pogledati u oči - svojim pogledom on bi porazio svakoga tko se nađe pred njim.
Prilikom jednog susreta između pravoslavnih i katoličkih ustaša, negdje blizu Šipova, došlo je do takmičenja u snazi i vještinama po našoj narodnoj tradiciji. Tako su se i dva vodeća čovjeka trebali ogledati u hrvanju. Ivan je bio okretniji. I u Hercegovini je, na čelu tamošnjih ustaša tada vojevao, Luka Vukalović i Vaso Vidović. Podvig tadašnjih ustaša opisao je opet August Šenoa u svom djelu "Munja od Gabele".
Posebno poglavlje u ovim složenim odnosima zauzima epopeja Bana Jelačića, osnivača i organizatora moderne hrvatske vojske koja je, u ukupnosti vojnih postrojbi Habsburške monarhije, zahvaljujući velikom Banu Jelačiću imala posebne odrede, posebno zapovjedništvo na hrvatskom jeziku i posebne regionalne nošnje. Ukupnost snaga Jelačićeve Hrvatske vojske iznosila je nešto više od 51.117 boraca. U isto vrijeme u Lombardiji je bilo na položajima još oko 30.000 hrvatskih vojnika.
Kako je Bana Jelačića ustoličio pravoslavni patrijarh Rajačić, u nadi da će se i pravoslavne jedinice, na patrijarhov poziv, pridružiti Banskoj vojsci, Jelačić je pokušao na diplomatski način pridobiti hrvatske pravoslavce za borbu protiv Madžara i na strani Hrvata.
Patrijarh Rajačić je, na zasjedanju Sabora uoči Banova pohoda na Madžare, otvoreno tražio da se hrvatski Srijem nađe u sastavu Vojvodine kao poseban politički entitet koji ne će biti pod nadleštvom vlasti u Zagrebu. Protiv toga su bili svi hrvatski zastupnici, posebno biskup Ožegović. Ban Jelačić je, razumije se to odbio, s napomenom da je Srijem 'odavno bio hrvatska i to samo hrvatska županija', te da 'Srijem nikad nije bio dio Srpske vojvodine'(v. n.d. s. 116) koju su im dali Madžari ali na račun Hrvata i tako zametnuli prapočetak hrvatsko-srpskog sukoba interesa', što će Madžare grdno koštati samo sedamdesetak godina kasnije!
Glavna Banova vojna zapovijed "Za Domovinu i kralja", u redovima Jelačićeve hrvatske vojske, skraćena je na pozdrav: Za dom - Spremni! U ukupnosti hrvatskih postrojbi vojske bana Jelačića, uoči prelaska Drave i upada u Madžarsku, bilo je i dobrovoljaca iz Bosne. Ban Jelačić je znao da su Madžari izvrsni husari vični frontalnom sudaru s protivničkom silom te je osnovao četiri posebne "ustaške bojne", za posve novu - gerilsku taktiku:
Kad se aktivira teška topnička paljba na glavni dio neprijateljske ušančene i pozicionirane vojske, četiri ustaške bojne su trebale udariti tamo gdje je vladala najveća pomutnja, ali ne sve u isto vrijeme. A kad se zametne metež u neprijateljskim redovima, onda frontalni rat postane nepodoban za odpor na više fronti odjednom. No kad, tim povodom, nastane opći kaos u redovima neprijateljskih husarskih postrojbi, onda na njih treba udariti glavninom snaga i poraziti ih ili ih natjerati u bijeg.
Ta Jelačićeva genijalna ideja proizišla je iz njegovog odličnog poznavanja madžarske strategije i taktike rata s brojnom i odlično izvježbanom konjicom. Ta taktika je posve prirodna discipliniranoj vojsci zemlje koja regulira sav život države ustaljenim zakonima i propisima, ali ne i u narodu koji je lišen nezavisnosti. Na jednu stranu imamo junaka, a na drugoj pak - čopor. U porobljenom narodu jedini način za postignuće nezavisnosti i slobode je - ustanak koji odgovara mentalitetu osobnog junaštva, a tek nakon toga koordiniranje osobnih podviga u jednu udarnu i razornu logiku. Takav rat, gerilski rat, i udar na vise točaka na fronti, bio je primijenjen i u 'Operaciji Oluja' u Domovinskom ratu. Ta vojna strategija je, kako vidimo, jedan od elemenata hrvatske tradicije ratovanja. Od svestranog ratnika individualca lako postane - general.
Posve je u skladu s povijesnom istinom utvrditi da je Ban Jelačić odlično poznavao svu našu povijest, a posebno našu povijest ratovanja. On je uveo u uporabu izraze: domobrani, ustase, bojna, a i pozdrav 'Za dom - spremni!'. Struktura Jelačićeve vojske preuzeta je u Banovini Hrvatskoj, u načinu postrojavanja i zapovijedanja Zaštitara. Kompletna struktura zaštitara je, nakon proglasa Nezavisne države Hrvatske, na poziv predsjednika Mačeka, stavljena na raspolaganje obrane NDH, s time što je dobila svoj izvorni naziv - domobranstvo.
Dobrovoljci Jelačićeve hrvatske vojske pridošli iz Bosne bili su baš u tim Banovim dobrovoljačkim ustaškim bojnama. Oni su, kao i neki dobrovoljci pridošli iz ličke Krajine, nosili tursku vojnu opravu, što je još više zbunilo Madžare, misleći da je došlo do neke vrste vojnog saveza između otomanskih i kršćanskih snaga sučelice prema Madžarima i njima odanim madžaronima. Ban Jelačić je imao u planu izvesti nešto slično podvigu kralja Tvrtka I. - objediniti sve tri banovine u jednu cjelinu, uključujući tu i Bosnu.
Rod feldmaršala i bana Josipa Jelačića Bužimskog, treba to naglasiti, potjecao je - iz Bosne, iz grada Bužima (danas u Cazinskoj krajini). U svojoj monografiji o Banu Jelačiću, Dr Ernest Bauer, zapisao je u vezi s time, slijedeće činjenice: "U predaji obitelji sačuvan je spomen da su Jelačići Bužimski bili u 15. i 16. st. vrlo bogati, ali da su članovi obitelji morali toliko platiti Turcima za oslobođenje jednog svog rođaka da su konačno ostali bez imetka... U Bosni je i u vrijeme otomanske vladavine postojala - Kapetanija Bužimska, pa se ondje stavljalo podrijetlo plemenitih Jelačića. Prije svih su to isticali bosanski Hrvati muslimani" (v. Dr E. B. "Hrvatski ban Jelačić", vl. izd. München, 1981, s. 1.).
Oduvijek je i sve do danas - baš u Bosni sačuvana skupna svijest o našoj posebnosti. Bosna je daleko najdulje očuvala razne oblike državne samostalnosti kao i vjerske i kulturne specifičnosti. O neprekidnosti naše narodne vlasti u svim okolnostima i za svih domaćih i stranih vladara, naš čovjek u Bosni je govorio svojim jezikom i stoga je uspio održati netaknutim naš posebni junački mentalitet, koji niti osvajači niti uljezi nisu uspjeli ni pomaknuti s mjesta. Taj mentalitet proizlazi iz koherentne i bogate skupne memorije koju vjerski nazori ne mogu mijenjati kao ni jezik sam, ali mogu - obogatiti novim svestranim vjerskim istinama. Po toj logici u Bosni često možemo čuti jezgrovitu misao poslovičnih flegmatika: Brat je mio koje vjere bio.
Stamen kao stećak-kamen nad grobovima naših predaka, Bosanac i dalje zna - gdje mu je šaka a gdje lakat.
Također i rasprava u Saboru između patrijarha Rajačića i bana Jelačića, u pogledu pripadnosti Sriema ostaje povijesna činjenica koja nikad kasnije nije mijenjana - ni u Saboru ni u međunarodnim sporazumima, pak je, prema tome, i dalje na snazi!
Tko u to sumnja, može provjeriti u priloženom tekstu iz monografije 'Hrvatski ban Josip Jelačić' koju je napisao Dr Ernst Bauer, zastupnik u Saboru HNV-a!
Akademik Mirko VIDOVIĆ
Izvor: HrvatskaUljudba.hr
